Stonoteniser Filip Radović najbolji je sportista Crne Gore u tradicionalnom izboru Paraolimpijskog komiteta (POK), odlučio je Upravni odbor te asocijacije.
Mladi stonoteniser za Mediasport kaže da mu priznanje znači mnogo, ali i da mu nameće dozu opterećenja.
“Samo kada pomislim na to da sam najbolji sportista svoje države, nije mala stvar, ali isto tako osjećam dozu opterećenja, jer me ovakva priznanja vuku da još napornije treniram kako bih opravdao ulogu najboljeg sportiste godine i kako bih i narednih godina bio kandidat za ovo veliko priznanje” kazao je Radović.
Vrhunski rezultati su nešto na šta smo navikli od sedamnaestogodišnjeg Radovića, pa smo odlučili da ovaj razgovor malo odmaknemo od te teme. Na pitanje kako izgleda život sa trenerom Filip odgovara:
“I dalje uspješno sarađujem sa trenerom Lupuleskuom. Živim u istoj kući sa njim i njegovom porodicom. Njegova djeca (sin i ćerka) su takođe stonoteniseri i u kući stalno kruže priče o stonom tenisu, što mi se najviše dopada. Od trenera učim mnogo. To je čovjek koji ne samo vrhunski trener, već i osoba koja je mnogo prošla u životu. Za vrijeme treninga traži disciplinu i o svi poštujemo” kaže Radović.
On dodaje da je Lupulesku van sale skroz druga osoba.
“Imamo drugarski odnos. Sa njim mogu razgovarati o svemu, sportu, školi, problemima, pa čak i o ljubavnom životu” rekao je mladi paraolimpijac.
Dotakli smo se i njegovog sportskog sna. Filip je napustio Cetinje i otišao da živi i trenira u Srbiji. Kako je rekao osjetio je da mora otići van Crne Gore, kako bi još bolje napredovao, pa je to i u činio. Mladi Cetinjanin sada živi u Uzdinu, u Vojvodini, gdje pohađa srednju školu.
“San je da nastupim na Paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. godine. Igrači koji imaju iskustvo sa Olimpijskih ili Paraolimpijskih igara kažu da je to nešto nestvarno, nešto što treba da bude cilj svakom profesionalcu. Naravno, moj primarni cilj je da izborim učešće, a ako to uspijem onda ću tek dati sve od sebe da postignem što bolji rezultat” objasnio je Radović.
Na putu kao ostvarivanju svog sna, Radović je morao mnogo čega da se odrekne. Osim što ne živi sa porodicom i slabije viđa prijatelje, a tu odluku nije lako donijeti.
“Otišao sam od kuće kada sam imao 14 godina. Osjetio sam da nemam uslova za dalji napredak, pa sam donio tešku odluku da odem da treniram i živim u Srbiji. Odrekao sam se i slobodnog vremena i druženja sa najboljim prijateljima i potpuno sam se posvetio stonom tenisu. Na kraju, sve se izgleda isplatilo” kaže Radović, čiji profesionalizam treba da bude primjer svakom sportisti u Crnoj Gori.