Da će sport biti sastavni dio njenog života mlada Nikšićanka, koja je odavno rodni grad zamijenila Podgoricom, znala je odavno. Porasla je, kaže, na ulici, među drugom djecom, bez zdravstvenih problema, uvijek u nekoj aktivnosti. Njena prva sportska ljubav bio je rukomet. “Međutim, postala sam svjesna da zbog visine u tom sportu ne mogu da se oprobam. Na vrijeme i hrabro sam se pomirila sa tom činjenicom. Za rukomet sam imala sve, osim visine. U Resursnom centru za djecu i mlade, nekadašnjoj Školi za invalidnu djecu, gdje sam došla još kao osnovka, na sreću, imala sam priliku za intenzivne fizičke aktivnosti”, priča Marijana.
Da ima talenta za bacačke discipline otkrio je njen tadašnji profesor fizičkog Tomić. On je, tokom škole u prirodi u Bečićima, tražio da baci kamen što najdalje može. Kamen je “otišao” daleko i, iako toga još nije bila svjesna, tada je počela njena sportska karijera.
“Moram priznati da to, u početku, nijesam shvatala ozbiljno. Bila sam mlađa i nezrelija. Na mom prvom takmičenju u Hrvatskoj, gdje je trebalo da ostvarim normu za Paraolimpijske igre (POI) u Pekingu 2008. godine, shvatila sam da to nije igra i da moram dati sve od sebe. Tada mi je falilo 20 centimetara da odem na POI. To je mnogo, jer u bacanju kugle svaki centimetar je bitan, kao gol u fudbalu.”
Po povratku u Crnu Goru, sjeća se, riješila je da se potpuno posveti sportu. Sljedeća “stanica” bilo je Svjetsko prvenstvo na Novom Zelandu, gdje je povećala lični rekord i ušla u finale. Kasnije su uslijedile POI u Londonu.
“To je nezaboravno iskustvo. Nastupala sam pred više od 90.000 ljudi i upoznala južnoafričkog atletičata Oskara Pistorijusa. Iste večeri on je trčao na 400 metara, a ja sam bacala kuglu”, sjeća se evropska vicešampionka.
Ipak, najvažnija u životu joj je, kaže, prošla godina. U njenu “sportsku priču” ušao je trener Čegar, koji je zajedno sa Tomićem, kako tvrdi, odveo do pobjedničkog postolja na Evropskom prvenstvu (EP) u italijanskom Grosetu. Zatim i do zapaženog rezultata na POI u Rio de Ženeiru.
“Čegar je vrhunski trener bacačkih disciplina. Velikim dijelom zahvaljujući njemu sam postala vicešampionka Evrope i dobila status vrhunskog sportiste, koji mi mnogo znači. Na EP sam sa šest hitaca prebacila lični rekord i dostigla 6,93 metra. U Riu sam popravila lični rekord u bacanju diska. Na te POI smo pošli za rezultat ne za medalju “.
Ove godine Marijanu i njen trenerski tim očekuje takmičenje u Hrvatskoj, gdje će se boriti za normu za Svjetsko prvenstvo u Londonu. Prije svega toga je vrlo bitan miting za osobe sa invaliditetom u Baru. Na takmičenju u Hrvatskoj bi, kaže, voljela da ostvari novi lični rekord.
“Osjećam se jako, vjerujem u sebe i svoj trenerski tim. Sanjam krupne snove, još sam mlada i nema razloga da ih ne ostvarim. Znam šta želim i šta mogu, znam da pored sebe imam Tomića i Čegara, koji su, prije svega, divni ljudi. Imam podršku svoje porodice. Nemam baš nijedan razlog da se ne nadam najboljem u životu”, zaključuje ubjedljivo Nikšićanka.
Goranović: Voljela bih da u Podgorici postoji atletska staza
Paraolimpijski komitet Crne Gore, kaže Goranovićeva, mnogo je doprinio poboljšanju uslova za bavljenje sportom osoba sa invaliditetom. U toj oblasti, smatra ona, stanje je znatno bolje nego prije deceniju, kada su uslovi bili “vrlo oskudni”.
“Voljela bih, ipak, da u glavnom gradu postoji atletska staza, jer ovaj prostor je rasadnik sportskih talenata. Voljela bih da pozovem sve ljude sa invaliditetom da dođu u Paraolimpijski komitet, gdje su im vrata otvorena. Ne moraju svi biti uspješni sportisti, ali se svi mogu rekreirati. Sport svima treba, to je sastavni dio života”, kaže ona.
Roditeljima preporučuje da ne postavljaju ograničenja djeci
Marijana je više puta ponovila da je rasla u sredini gdje nije osjetila diskriminaciju.
Roditeljima koji imaju djecu sa smetnjama u razvoju savjetuje da budu podrška svojim mališanima i da ne postavljaju ograničenja.
“Više puta sam čula i od djece sa invaliditetom i od njihovih roditelja 'ja to ne mogu' ili 'on to ne može'. Moja poruka je da to ne treba raditi. Nijeste ni svjesni koliko možete, sve dok ne probate”, poručila je Goranovićeva.
Tvrdi da je srećna jer njena porodica nikada nije smatrala da treba da je ograniči u nečemu.
“Ali zbog zdrastveih problema nijesam imala ni povlastice u donosu na braću i sestre. Nikad nijesam osjetila diskriminaciju ni među svojim drugarima. U Resurnsom centru sam, takođe, dobila maksimalnu podršku i ko zna da li bih bila sportistkinja da nijesam došla u tu ustanovu”, kazala je
